Zakasnila je s varijantom u kojoj bi uz plin za prolaz Južnog toka primala i odgovarajuću naknadu. Varijanta koja Hrvatskoj ostaje i koja će najvjerojatnije biti realizirana je 'krak', spoj s Mađarskom. Tako da će nam time biti osigurana dostatna opskrba plinom, ali od profita ništa. Manje-više je jasna i trasa kojom će plin iz kaspijske regije ići do srednje Europe.
Južni tok, prema svim raspoloživim izvorima, trebao bi 'potegnuti' do Francuske, a zasad, iako samo hipotetski, nije isključena ni Velika Britanija. 'Obrat' se dogodio ulaskom Slovenije i Austrije, odnosno OMV-a, u taj ruski projekt. Kolokvijalno to se može nazvati 'presuđujućim golom za Rusiju', prevlašću u rusko-američkoj 'bitci' za Kavkaz i Srednju Aziju.
Ovim, naime, nova trasa plinovoda Južni tok dovodi potpuno u pitanje projekt Nabucco (kojim bi plin iz kaspijske regije i Irana preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske išao do Baumgartena u Austriji i od tamo dalje na zapad Europe. Sanaderova vlada nije na vrijeme prepoznala važnost uključenja u plinovod Južni tok.
Na izravnu Putinovu ponudu 2007. Vlada je odgovarala šutnjom. Apel predsjednika Mesića da to nije dobra odluka nije se uvažavao. Predsjednik je, stoga, za prošlotjednog posjeta Moskvi pobrao i ponešto 'ruskih šamara'. Ilustracije radi, tržišna cijena u Europi za tranzit 1000 kubika plina kroz 100 kilometara plinovoda iznosi 3,4 dolara. Dovoljno da se zaključi da je Hrvatska u vjetar bacila milijarde. Zašto, što to hrvatska politika nije shvatila?
Hrvatska politika ponajprije je nesuvislo i neznalački pokušala balansirati između Južnog toka i Nabbuca. Po običaju nije bilo nikoga tko bi kao u Sloveniji ili Austriji ili Mađarskoj napravio dugoročnije predviđanje. Shvaćajući tek da su energenti političko oružje, Hrvatska se lakonski odlučila 'prikloniti' američkom - EU projektu.
Totalno amaterski u skladu s pučkim vjerovanjima, a ne geopolitičkim postulatima. Kao što je razvidno EU članicama to nije bio presudan faktor. One su danas u Južnome toku i ubirat ce novac koji je nama bio serviran. Ovako ili onako Rusija će imati energetsku prevlast na Balkanu. Samo što će joj Hrvatska biti podložna praznih umjesto punih džepova.
Sjetimo se stvaranja projekta Sjeverni tok koji trenutačno ima prioritet. Još 1998. Rem Vjahirev je odgovorno tvrdio da plinovod Sjeverni tok (trasa mu je po dnu Baltičkoga mora) nije gospodarski opravdan, te da je njegova realizacija nemoguća. 2005. se sve stubokom promijenilo. Putin odlazi u Njemačku 18 dana prije izbora svjestan činjenice da će Schroeder izgubiti izbore. Potpisuje se sporazum o gradnji Sj. toka, Putin doživljava dotad neviđenu popularnost u Europi. 'Morate biti sretni' - poručivao je Putin Europljanima i to unatoč tadašnjem odlučnom 'ne' Poljske i baltičkih zemalja.
Predsjednik Kvašnjevski čak je sporazum uspoređivao sa sporazumom Molotov - Ribbentrop. Bilo kako bilo bivši kancelar Schroeder danas je predsjednik odbora dioničara izvršnih kompanija projekta Sjeverni tok registriranog u Švicarskoj. Najzanimljivije od svega je da je Schroeder u konkurenciju za to mjesto ušao kao predstavnik Gazproma. Rusija bila carska, bila sovjetska, ili ova 'demokratska', uvijek je važan faktor u međunarodnim odnosima. Štoviše, Putinova Rusija energetski je 'rat' pretvorila u pojam prema kojem titula velesile i primat SAD-a na međunarodnoj sceni postaje sve više promjenjiva varijabla. Hrvatska vlada tu nototrnu činjenicu nije na vrijeme shvatila.
>> Arhiva
