Dok vi čitate ovaj tekst fotoreporter Zoran Marinović u Erbilu, glavnom gradu iračke regije Kurdistan, upravo pregovara s 'fikserima' o tome gdje će biti najveće akcije u borbi protiv ISIS-a i na koja mjesta treba otići ako želi dobiti najbolje priče. Razgovarali smo s njim nekoliko sati prije njegova odlaska u Irak.
Pročitajte i ovo
Fikseri su osobe koje mu za novac daju prave informacije i vode na prava mjesta. Sve se to plaća i o njima sve ovisi. Pa čak i život - kaže mi Marinović nekoliko sati prije odlaska u Irak.
'To je najvažniji dio ovog posla. Ne možeš doći na teren pa tamo tražit sebe i druge. Fikseri su ljudi koji su meni ne samo od poslovne već od životne važnosti. Najvažnija stvar u tim ekstremnim uvjetima je da surađuješ s ljudima kojima vjeruješ. Pogotovo što je sada u Siriji ili Iraku jaka ta trgovina sa strancima',
Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina snima iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. Svi fikseri, pojašnjava mi Marinović, a u njegovoj sitaciji to su Kurdi, ili bivši novinari ili bivši snimatelji njihovih televizija. 'Apsolutno je svatko od njih u istom riziku kao i ti. To je njihov posao i sve to moraš platiti. Ako si sa vojskom to možda ne, ali fiksere i ljude koji ti donose priče moraš platiti. Oni su stalno na terenu, imaju kontakte s obavještajnim zajednicama i s vojskom i generalima gdje oni svi vjerojatno dijele dio tog profita', kaže mi Marinović dok polako ispija jutarnju kavu, ali vidno uzbuđen zbog odlaska u ratnu zonu.
'Bio bih budala kada bi rekao da mi je svejedno, i da mi je kao da idem na primjer u Barcelonu. Ali imam neka iskustva i trebam prepoznati gdje je granica tom riziku. Definitivno ako se nađeš na krivom mjestu u krivo vrijeme i jedna večera u Parizu ti može biti jednako kobna. To je jednostavno nemoguće predvidjeti', kaže mi Marinović kojeg sam pitala kako prepozna taj trenutak nakon kojeg odluči da je bolje da se povuče.
'Razum sigurno nije. Kao fotograf sigurno tražim tu jednu najgoru moguću situaciju u kojoj se mogu naći. Samo moram razdijeliti tu fotografiju koja je napravljena u najgoroj mogućoj sitaciji od vlastitog života i sigurnosti. Nekad su te procjene instikt, ali nekako smatram da je tu iskustvo jako bitno i treba poslušati ljude koji se tamo nalaze i koji će sugerirati što da se napravi', kaže mi i dodaje kako je u Kongu bio dva puta bez da je išta snimio. 'Apsolutno ništa nisam snimio jer sam procjenio da je preveliki rizik izaći iz baze. Ovo je isto jedno putovanje u kojem ti ne možeš biti siguran što ćeš donijeti, kakav materijal ćeš snimiti i što će se dogoditi. Uvijek je jedna mogućnost da ne napraviš ništa', iskren je Marinović.
EKSKLUZIVNO Priča hrvatskog fotoreportera: Zašto je ISIS-u bitno ubijati zapadnjake
Za odlazak u Irak pripremao se najmanje mjesec dana, a nakon terorističkog napada u Parizu odlučio je puno ranije otići na taj put. To što se dio teorista iz pariškog napada praktički provukao kroz val izbjeglica ga ne iznenađuje.
'Teroristi koji su došli u Pariz nekako su morali doći. Jedan od najvećih problema je sigurno i taj što će se desiti sa svim tim ljudima iz Europe koji se bore dolje u kalifatu. Dolje je oko 700, 800 Kosovara, možda oko 300 Bosanaca, dolje je 3.500 Francuza - neki od njih su poginuli, neki će poginuti ali neki neće i sve će to preživjeti i vratit će se nazad. Današnje vodstvo ISIS-a su kompletno svi zatvorenici nakon američke invazije na Irak. Znači svi oni koji su danas vodeći ljudi ISIS-a poput Abu Bakr al-Baghdadija - oni su svi zapravo godinama čamili u zatvorima. Tako da je to pardoks cijele te priče. Danas kad pogledaš prema ISIS-u al-Qaida izgledaju kao pioniri maleni. Taj radikalizam definitivno evoluira', kaže Marinović svjestan koliko se sitacija u Iraku mijenja sada iz dana u dan.
'Situacija u Iraku je toliko promjenjiva da ono što sam planirao prije mjesec dana sada apsolutno nema veze ni sa čim. Zbog ovog u Parizu sam odlučio krenuti ranije zato što će se deinitivno idućih dana sitacija u Siriji i Iraku značajno promjeniti. Već jučer čitam kako su većina tih džihadista iz Rake (Sirija) prebacuje u Mosul (Irak). Bit će sigurno turbulencija, ali kako će ta priča završit ja ne mogu to znati. Hoće li se Islamska država sada slomiti ili neće, hoće li se džihadisti iz Sirije povući u Irak - teško je prognozirati jer su stvari na dnevnoj bazi promjenjive. Sad su svi počeli bombardirati Islamsku državu ali to sasvim sigurno nije dovoljno da bi se okončao rat', kaže Marinović.
DNEVNIK REPORTERA Ovdje pročitajte sve reportaže Zorana Marinovića iz Sirije
Prije nekoliko dana pešmerge su uz pomoć međunarodne koalicije predvođene Amerikancima ušli u grad Sindžar, jedan od najvažnijih gradova ISIS-a između Rake i Mosula, odnosno Sirije i Iraka. Sada im je taj put prekinut, ali ipak - radi se o ogromnom području i iako je taj put sada Islamistima prekinut, postoje stotine drugih puteva koji povezuju Raku i Mosul.
'Dolje sada sve miriše na kaos koji bi se vrlo brzo mogao dogodit. Znači, kada se tako urušava neka vojska i neki teritorij to je zapravo i najopasniji mogući trenutak u kojem se možeš zateći i mjesto na kojem više ne možeš znati tko je s kim. Pogotovo kad se jedna vojska tako rasprši. To se dogodilo u Mosulu - kada je iračka vojska čula da dolazi ISIS oni su svi dezertirali - cijeli grad je ostao prazan u jednom danu. To su ti najsenzibilniji trenuci. A posebno senzibilni za novinare koji traže tu priču', kaže mi Marinović.
Upravo zato Marinović je sada u Iraku. Novinarski instikt jači je od svega. Baš kao i instikt za preživljavanjem ljudi iz Sirije koji preko Hrvatske bježe prema Europi želeći bolji život. Mnogi hrvatski građani, ne baš upoznati sa situacijom u Siriji, često bi isticali činjenicu kako su među izbjeglicama većinom mladi muškarci i stalno se moglo čuto 'zašto se ti muškarci nisu ostali boriti se u svojoj zemlji'.
'Tu ti je odgovor vrlo jednostavan.To su mladi ljudi rođeni u ratu i koji nemaju ni jednog člana obitelji koji im nije poginuo. To su ratovi koji traju 20 godina. U Iraku rat traje od 1991. godine, manje više. Za koga se tu boriti? Nije to neki crno-bijeli svijet. Ako ti primjerice nisi bio na strani Bašara-al-Asada i tvoja je obitelj zbog toga patila jel to sada treba značiti da se ti sada trebaš pridružiti ISIL-u da se boriš protiv Bašara? Bio sam među izbjeglicama u Hrvatskoj i to su 70% muškarci od 20, 30 godina. Meni je potpuno jasno da se oni više ne žele boriti. Za mene je najveća hrabrost što oni kažu NE tom oružju i tim ratovima. S druge strane čini mi se da oni imaju krivu percepciju Europe ali ja se nadam da će Europa njima pomoći i da će pokušati pronaći način da ih vrati natrag. Ja sam siguran da njima nigdje ne može biti dobro kao što će im biti doma', kaže Marinović i dodaje kako se Hrvati često ograđuju od stanja u Siriji kao da mi nemamo nikakve veze s tim.
'Hrvati uvijek vole reći kako su krivci Amerikanci ali ujedno zaboravljamo da je Hrvatska prodala preko Jordana u Siriji više od 40.000 komada otpisanog pješačkog naoružanja. Mi zaboravljamo da je naša predsjednica bila tajnica NATO saveza, da je Hrvatska članica NATO-a - nije to netko, to smo ujedno i mi. Ok, možda smo mi mali i nismo bitni kao što su bitni Amerikanci ili Francuzi ili Nijemci, ali mi smo isto dio tog paketa i mi smo sami odabrali taj paket koliko se ja sjećam. Tako da ne možemo se mi praviti da se to nas uopće ne tiče ako je oko 45.000 pušaka iz Hrvatske upravo danas u Siriji. Nismo mi prodavali pumpe za vodu ili vjetroelektrane pa šta mi znamo - to su puške i one služe da nekog ubiješ. I ti prodaješ nešto što će nekog ubit'.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
