Pročitajte i ovo
Pet godina nakon diplome na Likovnoj akademiji Marija Lopac nije imala stalni posao. 'Imam 29 godina, ako neću sad neću nikada', pomislila je uoči ljeta prošle godine, a onda kupila avionsku kartu i nekoliko mjeseci kasnije s backpackom na leđima odletjela u Kambodžu.
Ova 30-godišnjakinja postala je svjesna činjenice da od umjetničkog rada u Zagrebu trenutno ne može živjeti. Samački život, skupe režije i hrana...sve to otežavalo joj je svakodnevnicu. Na Učilištu Sesvete gdje je bila stručni suradnik radila je kao zamjena i taj posao bližio se kraju, a kao nastavnica likovne umjetnosti u jednoj srednjoj školi imala je pola satnice.
U cijeloj toj situaciji želja za umjetničkim usavršavanjem bila je itekako živa, kao i ideja da bi mogla početi život u novim krajevima. 'Nije me bio strah putovanja, solo putovanja. Nekako sam znala da moram, jednostavno nekada znaš da nešto moraš napraviti', objasnila je Marija razloge svog odlaska. Priznaje - želi istraživati nove stvari. 'Ja sam umjetnik, ali i putnik. Nisam statična, ne mogu raditi posao na jednom mjestu', objašnjava djevojka koja sa sobom nosi tek laptop i fotoaparat, a wifi joj je dovoljan da može obavljati sve što treba.
U prosincu 2013. njezin život preokrenuo se naglavačke. 'Živjela sam u kućici na drvetu koju sam plaćala 15 kuna po danu', priča Marija o svom boravku u Kambodži, na otočiću Koh Rong. Uživala je u raju, kaže, a jedina stvar koja joj je znala nedostajati bilo je društvo jer činilo joj se da su tamo svi u paru. 'I ljudi većinom ne znaju plivati' - činjenica je to koja je iznenadila Mariju. 'Čudno mi je to za ljude koji žive na obali', kaže.
Tijekom putovanja upoznala je dosta Europljana koji su se odlučili za selidbu u jeftine krajeve – tamo dolaze prezimiti. 'U Bangkoku u jednom hostelu bilo je desetak ljudi, mladih Europljana koji su volontirali za smještaj. Vlasnik hostela zamislio ga je kao mjesto u kojem ne morate platiti smještaj ako nemate novaca, ali cijena po danu inače je 17 kuna', objasnila je Marija i dodala kako su cijene niske i u Tajlandu, Maleziji, Vijetnamu u kojem trenutno boravi, pa čak i u skupom Singapuru. Što to znači? 'Ovdje se živi kao kralj za 40 kuna', tvrdi Marija. 'Skupi' shakeovi koštaju jedan dolar, a kava nigdje nije skuplja od dolara, smještaj je 15 kuna dnevno, ukusni morski plodovi i manje.
'Ljudi ovdje dolaze živjeti kao ljudi, a ne životariti. U Aziji je sve moguće, ljudi su topli, nude se velike prilike, posebno mladim ljudima', tvrdi Marija koja razmišlja o iznajmljivanju svog stana u Zagrebu. 'Onda bi stvarno živjela kao kralj. Pogotovo kada se sjetim naših umirovljenika ili traženja po smeću, skupljanja boca', uspoređuje svoj trenutni dom s domovinom. Svjesna je i negativnosti azijskim zemljama. Iako je vrijeme provedeno u Kambodži za nju bilo idealno, zemlja se bori s problemima poput dječje prostitucije i dječjeg rada.
No, unatoč svemu u Hrvatsku se planira vratiti. Ne zna kad, ali ondje su ljudi koje voli. No, hoće li taj povratak biti stalan ili samo posjet ovisi o razvoju situacije u Vijetnamu.
Naime, nakon jednog kratkog razgovora u Vijetnamu su joj ponudili stvari o kojima u Europi, tvrdi, može samo sanjati - slikarsku, odnosno grafičku rezidenciju, asistenta, mjesto gostujućeg profesora na njihovoj akademiji, veliku izložbu u mjestu Hue do koje je ostalo tek tjedan dana. U tamošnjoj galeriji suvremene umjetnosti od 25. siječnja biti će izloženi njezini radovi.
'Ako mi Vijetnam ponudi još nešto osim ovoga nažalost neću puno razmišljati', priča o povratku u Hrvatsku. 'Znate, velika je stvar kada vidite da se vaš rad i trud cijeni, to potiče čovjeka', kaže Marija. Uvijek je smatrala da je Vijetnam siromašna zemlja, ali sada se uvjerila da je bila u krivu. 'Ovdje nema gladnih ljudi, svatko tko želi raditi - radi. Gdje god da dođem plaćam smještaj i to je maksimalno pet dolara dnevno, najčešće tri. Sve je jeftino', tvrdi, a jedini veći trošak su joj avionske karte i vize. 'Ali eto, ništa nije savršeno', kaže Marija koja nimalo ne žali zbog odlaska. Kaže da kada se otisneš u nepoznato puno naučiš o sebi. 'To je veliko životno iskustvo, još jedan fakultet', sigurna je i uvjerena da je u životu sve moguće.
Tako će se možda jednog dana u Hrvatskoj cijeniti njezin rad i izložbe, među kojima i ona u Bruxellesu. Do tada Hrvatska će za Mariju ostati zemlja na koju gleda sa žaljenjem. 'To je zemlja koju volim, ali kada je usporedim - razmišljanja ljudi, otvorenost, odnosno neotvorenost stvarno mi je žao. Kada razmislim o financijskoj situaciji i očitom ekonomskom propadanju, bude mi još gore. A tek kada se sjetim da se ljudi toliko živciraju zbog kredita u 'švicarcima' i jer nemaju posla...', kaže Marija.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
