Da nismo čuli, ne bismo vjerovali: Milanović je postao nešto što je prije bilo teško zamislivo – simpatičan čovjek

Danas, bez pozicije i moći, Milanović je lišen pretjerane, neutemeljene bahatosti, a ono što je ostalo je upravo ono što čini dobroga govornika. Smiren, racionalan, argumentiran, Zoran Milanović je pokazao kako zvuči dobar govornik. Nije on neprepoznatljiv, zadržao je on još uvijek svoj „frajerski“ stil pa kaže da je ideja o tri mora „stara tlapnja“, a ideja predsjednice je „smiješna“. Međutim, govoreći o tome koja je funkcija predsjednika, u kakvom odnosu treba biti s Vladom, koje su prednosti, a koji nedostaci kad predsjednika kandidira stranka, zvuči suvislo, racionalno, logično. Odmaknut od aktualne politike, odmaknuo se od emocija i postao mudar, stručan sugovornik o političkim temama (kako unutarnje tako i vanjske politike). Uz sve to, ovaj današnji Milanović pokazao je neke hvalevrijedne retoričke osobine koje prije nije imao.

Pročitajte i ovo Prvo poluvrijeme kampanje Komunikacijska stručnjakinja: "Neke stranke su u problemu zbog dvije bitne stavke. A Milanović? On je predvodnik..." Analiza Gabrijele Kišiček Tko bi pobijedio u sučeljavanju Milanovića i Plenkovića: "To bi bilo napeto gledati, međutim..."

Prva je retorička skromnost – ne želi sebe hvaliti i govori: „Ako sam moram govoriti da sam jak, onda to nisam“ (parafrazirajući riječi Margaret Thatcher: biti moćan je kao biti dama: ako moraš ljudima reći da jesi, onda to znači da nisi), a svoje uspjehe daje na procjenu drugima. Zahvaljuje onima koji su mu u političkoj karijeri pomagali, pa čak i onima koji su ga napadali (i oni su imali neku svoju kozmičku ulogu, kaže Zoran Milanović).

Druga je retorička novost kod Milanovića nevoljkost da kritizira i daje savjete: ne želi davati savjete predsjedniku SDP-a jer to postaje patroniziranje i umanjuje autoritet Bernardića. Milanović koji ne patronizira i brine o tuđem autoritetu? Da nismo čuli, ne bismo vjerovali. Ne želi on kritizirati ni Andreja Plenkovića. Niti bi pretjerano kritizirao aktualnu hrvatsku vanjsku politiku. A najzanimljivije je spominjanje ljudi koji su cijeli život u strankama (one koje bi nekad s ironijom ismijao i nazvao profesionalnim političarima, uhljebima ili tko zna kakvim epitetom), a danas govori: „Ja to ne osuđujem, ali to nisam ja.“

Treća, najvažnija i najvrjednija novost koju Milanović uvodi u svoju retoriku jest humor na vlastiti račun: To bi bilo egocentrično, čak i za čovjeka kao što sam ja. Bivši premijer, samo jednom rečenicom, samo s malom dozom šale na svoj račun, postao je nešto što je prije godinu-dvije bilo teško zamislivo – simpatičan čovjek.

Zoran Milanović spustio se s visina na kojima je lebdio, taštinu stavio pod kontrolu, odbacio aroganciju i oholost te zadržao ono što mu je prirođeno – impresivno govorničko umijeće.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.