Nedjelovanje hrvatskih vlasti ne začuđuje s obzirom da je to konstanta hrvatskih vlasti u odnosu na haaško sudište koje se nikada, čak ni u onim predmetima gdje je tužitelj, uvjetno rečeno, bio naša strana, nije potrudila tužitelja opskrbiti dodatnim dokazima, angažirati ljude, timove koji će mu pomagati, ponuditi haaškom sudištu svoje najbolje vojne eksperte i najbolje vojne analitičare da kao svjedoci, eksperti objasne Sudu kako je funkcionirala bivša JNA. Osobito kako je unutar nje funkcionirao KOS. Hrvatska se dosta ponašala kao da se sudi nekom drugom, a ne kao da se sudi najranjivijem, najponosnijem dijelu njezine nove povijesti.
Pročitajte i ovo
Iznimka je bilo, moram priznati i to će potvrditi svatko tko je pratio međunarodni kazneni sud u Haagu razdoblje žalbenog postupka u predmetu Oluja. Mislim da se Hrvatska i hrvatske vlasti, osim što ne reagiraju, ovih dana ne trebaju niti osvrtati. Pa kako će se uopće osvrtati na riječi gospodina Stefanovića jer on ponovno nudi konstrukt jedne politike od koje Srbija očito na žalost nije nikada odustala.
Hrvatska je osnivačica Suda, za razliku od Srbije, ovdje su u pitanju žrtve iz Hrvatske, žrtve pokolja u Vukovaru, žrtve pokolja Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini i žrtve pokolja koji je počinjen nad vojvođanskim Hrvatima.
Postojao je plan Velike Srbije
U Vojvodini su, podsjećam, u to vrijeme Šešeljeve parapostrojbe etnički počistili nekoliko hrvatskih sela. Ono što je najbitnije Hrvatska u svojim rukama ima presudu suda pravde u predmetu Hrvatske protiv Srbije za genicod koja je vrlo dobra, koja je vrlo povoljna i koja prvi put da je jedno međunarodno sudište, to krovno UN-ovo međunarodno tijelo, koje kaže, izrekom, da je postojao plan velike Srbije koji je ondašnja srbijanska politika pokušala ostvariti na teritoriju Republike Hrvatske genocidnim radnjama.
Odnos haaškog suda prema Srbiji ne začuđuje. Svatko tko imalo poznaje kontekst haaškog sudišta i zapravo bit njegovog postojanja, to sudište je neodvojivo od politike. Žao mi je ako to naša vlast ne razumije kontekst toga Suda u odnosu na kreiranje politike na postjugoslavenskim prostorima, jednako tako u kontekstu međunarodnih odnosa.
Vrlo su bili rijetki trenuci kada međunarodno pravo u Haagu nije savinulo kičmu nad međunarodnom politikom. Naime, Srbija u ovome trenutku u trenutku u kojem živimo treba Europskoj uniji, treba joj zbog više stvari. Prije svega zbog migrantske krize.
Srbiji treba pomoći i biti pravedan
Nije tajna da je gospođa Merkel u Bruxellesu prije 10 dana na onom prošlom summitu izjavila da ukoliko Srbija pristane provoditi Schengen da u tom slučaju Srbiji treba dati određene benefite tijekom pristupnih pregovora.
Drugo, Srbija je Europskoj uniji u ovom trenutku most prema Rusiji i to su sve faktori koje hrvatska obavještajna i politička analitika treba uzeti u obzir.
Ja se samo bojim, ne kažem da će se to dogoditi, ali se bojim da se u tom slučaju, Hrvatskoj, kao zemlji članici ne bi serviralo na tanjuru da popušta Srbiji tijekom pretpristupnih pregovora. Hrvatska mora prema Srbiji biti pravedna, ona Srbiji mora pomoći, tamo gdje joj može pomoći, ali postoje stvari preko kojih Hrvatska, kao zemlja članica, jednostavno u poglavlju 23., prije svega, ne može preći.
Hrvatska još uvijek traži više od 1200 nestalih, Hrvatska traži grobove, Hrvatska ima velikih problema sa Srbijom oko granice i niz nerazriješenih problema. Jednostavno, Hrvatska Srbiji u tom dijelu, da bi zaštitila svoj nacionalni interes, ne bi smjela, kao zemlja članica i ne bi trebala proći. Što se Haaga tiče, želim podsjetiti da Hrvatsku čeka još jedan ozbiljan zadatak, jedna ozbiljna presuda, a to je presuda šestorici Hrvata, pravnomoćna presuda koja će se dogoditi negdje dogodine, no o tome ćemo kad dođe vrijeme.
