Urednica vanjsko političke rubrike Dnevnika Nove TV analizirala je sastanak ministara zemalja regije vezanog za Agrokor, kao i situaciju vezanu za krizu u Agrokoru te i političku odgovornost ministra financija Zdravka Marića.


Zašto Beograd kao mjesto sastanka i kako tumačiš ove poruke koje stižu otamo?

Pa oni danas nisu zaključili ništa. Zaključila bih to iz izjava ministara koji su bili tamo na tom sastanku mislim da je dobro što Hrvatska Vlaada nije ušla u nikakvu polemiku oko tog sastanka, zbog toga jer je riječ o jednoj čisto političkoj bravuri. Dakle, ovdje nije riječ o nekakvom pokušaju rješavanja slučaja Agrokor, čiji koncern posluje u svoim zemljama u okruženju (Hrvatske), nego je isključivo riječ o političkoj bravuri u kojoj svatko ima svoj interes.

Vučić, ohrabren idejom o carinskoj uniji, tom novom regionalnom paradigmom, šalje poruku jednog novog hegemona zemalja koje još nisu euroatlantski integrirane, a Slovenija, kao zemlja članica EU, kao i uvijek, još od njihovog takozvanog ratnog sporazuma Milošević-Kučan, vodi tu jednu svoju subverzivnu diplomaciju. Slovenija je u godini pred izbore i ona naprosto nema druge platforme za zaoštravanje predizborne retorike, nego na odnosima s Hrvatskom. U tom kontekstu svakako možemo gledati i ove gužve na granicama, koje se stvaraju.

Sjećam se da sam bila na summitu u studenom 2016., kad je donesena politička odluka o dvostrukoj kontroli i kad je premijer Plenković uložio amandman kojim je predložio da se građani EU, ugrubo, selektivno pregledavaju, kako bi se taj čitav proces ubrzao. To je tad prihvaćeno ali kao što vidimo, to se baš do kraja ne provodi. Slovenija je već tada, da se kolokvijalno izrazim, grintala da će to uništiti slovensko gospodarstvo.

Dakle, na ovom sastanku, svatko ima svoje interese. Što se tiče slučaja Agrokor, on je doista kompleksan slučaj. To je jedan koncern iz kojeg na kraju zaključujemo da je bio jedno veliko ništa, koji je najvjerojatnije služio za raznorazne financijske malverzacije i političke operacije. Mislim da će tu kazneni dio, ako se bude dobro radio, biti presudan, a ono što nedostaje Vladi u ovakvim stvarima, ne samo trentnoj nego i prethodnima, jest da nema kontinuitet, za razliku od naših susjeda Slovenaca, bez obziraa je li riječ o lijevoj ili desnoj Vladi, jest nedostatak prepoznavanja momentuma i onda samim tim i nedostatak vizije. Recimo, bilo bi poželjno da je Hrvatska Vlada stvorila jedan politički okvir, političku inicijativo, na primjer, da se na poziv glavnog državnog odvjetnika ovdje u Zagrebu održi sastanak svih državnih odvjetnika, ravnatelja policije i šefova tajnih službi.

Agrokor nije samo pitanje banaka i strateških interesa te interesa malih i velikih dobavljača. Sudeći prema tekstovima koji su pisani u specijaliziranim časopisima os 2011. na ovamo, tu su u pitnaju i informacijske tehnologije, a hrvatske tvrtke posluju na tim tržištima, ubiru dosta velik profit, a informacijske tehnologije su uvijek i pitnaje nacionalne sigurnosti i dosad su one prolazile ispod radara.

Tako da mislim da je to problem. Ovaj sastanak u Beogradu ne znači ništa i ponavljam, dobro je da se Hrvatska vlada nije uvela u tu jednu javnu polemiku, bilo s Vučićem, bilo s Cerarom.

Oporba stalno kritizira ministra financija Zdravka Marića i traži njegovu smjenu. Jesu li te kritike utemeljene?

Mislim da postoji nekoliko javno dostupnih uporišta koja bude sumnju u političku odgovornost ministra Marića u odnosu na slučaj Agrokor. Dakle govorim o političkoj, ne kaznenoj odgovornosti, ali da bi se on smijenio ili da bi se pokrenuo njegov opoziv, mislim da prvo tu političku odgovornost treba utvrditi. To bi bila jedna demokratska procedura. Znači osnovati jedno istražno povjerenstvo, osnivali su ih za sve živo, od Ina-MOL-a pa nadalje, pozvati ministra Marića i jednostavno mu postaviti 15 do 20 pitanja na koja će on odgovoriti. Tek nakon toga, ako bude bilo razloga, pokrenuti njegov opoziv. Mislim da rasprava u Saboru, koja će se otvoriti na tu temu, neće biti ni plodonosna ni učinkovita. Mislim da će to biti ono vikanje na koje smo već navikli, cirkus, teatar... To ne vodi ničemu. Mislim da bi bilo demokratski, u skaldu s demokratskom procedurom da se prvo utvrdi njegova politička odgovornost pa tek ako se utvrdi da postoji, da se onda pokrene njegova smjena, jednako kao što smatram da se suca Kolakušića nije smjelo izuzeti iz tog predmeta, jer taj način je vrlo netransparentan i vrlo, vrlo upitan.