'Čuvajte se toga da vas odgaja turbo folk'

Pročitajte i ovo Intervju s Dejanom Šorkom Hercegovačka Alica u hrvatskoj 'Zemlji čudesa' Emir Hadžihafizbegović: 'Crnci' su prvi hrvatski ratni film oslobođen ideologije'

Današnji filmski stvaratelji puno su hrabriji i manje opterećeni od onih iz devedesetih. Nebojša Glogovac Film 'Kenjac', drugi igrani film redatelja Antonija Nuića izazvao je veliki interes publike na 56. Pula Film Festivalu. Nuić je okupio kvalitetnu filmsku ekipu u kojoj se pored 79-godišnje kazališne legende Tonka Lonze, preko (ove sezone u hrvatskom filmu neizostavnog) Emira Hadžihafizbegovića do Nebojše Glogovca, trenutno jednog od najcjenjenijih srpskih glumaca. Nebojša je zajedno s Natašom Janjić koja tumači glavnu žensku ulogu, kasnio na tiskovnu konferenciju, ali ne zbog umišljenosti su zvijezde, već zbog prometne gužve u Puli. 'Kud su svi ti ljudi krenuli, možda na presicu?' bio je Glogovčev nonšalantni komentar pred punim press centrom kojim je oraspoložio prisutne. U razgovoru je Glogovac strpljiv u odgovaranju, a istodobno neposredan i ugodan sugovornik.

Pored toga kad sam ga zamolio da za potrebe fotografiranja skine sunčane naočale, rekao je: 'Uh, pa znaš da je rano jutro i da ne izgledam baš dobro.', no svejedno ih je skinuo. 'Može se i to srediti.', bio je moj odgovor, na što je on rekao kroz smijeh : 'Onda samo dobro ispeglajte.' Nakon par okinutih fotki, sam predložio da je ipak bolje da ih vrati na nos i da pozira s njima uz obrazloženje: 'Za svaki slučaj.' 'Ma da bolje je ako pegla ne bude dovoljno topla.', bio je njegov odgovor.

Inače ovaj glumac koji je debitirao filmom 'Ubistvo s predumišljajem', izazvao je interes hrvatske publike ulogama u filmovima 'Do koske', 'Bure baruta', 'Nebska udica', 'Kad odrastem biću kengur' i 'Munje' itd., a ovogodišnji PFF bio je tako dobra prilika za razgovor s Nebojšom Glogovcem o najnovijem Nuićevom ostvarenju, prijateljstvu, ulozi Zagrepčanina, ali i o devedesetima i tadašnjoj kinematografiji, koprodukcijama i tome zašto je posao glumca divan.

Od kada se znate s redateljem Antonijem Nuićem?

Nebojša Glogovac: Antonije i ja se znamo iz nekih potpuno privatnih kanala, otprilike preko Olega Novkovića, mog prijatelja s akademije. Ne znam točno kako smo se mi spojili, ali jednostavno prepoznao sam jednog divnog tipa, jednog pametnog, hrabrog i dobrog momka, koji mi je na prvom mjestu prijatelj i zaista ga cijenim kao malo koga. Ispalo je da taj prijatelj zna pisati i režirati i iz te naše komunikacije je i došlo do prijedloga za 'Kenjca'.

Pokazao mi je scenarij i ja sam se na to obradovao i oduševio kako je sve fino sročeno. Imamo neke slične korijene. Njegovi su iz te zapadne Hercegovine, ja sam se rodio u Trebinju, moji su Nevesinjci. Prema tome negdje se spaja taj 'kamen', to isto ima neke veze. Taj kamen privlači neke slične svjetonazore u životu. Priča 'Kenjca' je smještena u taj milje. A priča je pak 'to' nešto što mene kopka onako kao čovjeka. Dakle porodica i raspad iste, istovremeno bivstvo i ne-bivstvo.

Film ima uistinu jaku katarzu. Zle stvari se gomilaju sve više što se primiče kraj do trenutka kad se 'prevali kamen' i nakon toga stvari 'poteku'. Emir Hadžihafizbegović je na tiskovnoj konferenciji izjavio kako je 'Kenjac' film koji ovim prostorima jako treba u ovome trenutku, kako to komentirate?

Nebojša Glogovac: Tu je rješenje situacije, u tom kamenu koji nikako da se prevali, kako se inače događa u situacijama kad izgovaranjem istine dolazi do katarze koja uništava taj malignitet koji konstantno kuca i uništava oko sebe odnose koji bi mogli biti puno kvalitetniji. Jer da takvih stvari nema, život bi mogao biti puno kvalitetniji da se neke stvari riješe na vrijeme. Ali eto, ljudi su valjda takvi – nešto se sakrije pa se šuti o tome, pogotovo u tim pasivnim krajevima toga ima jako puno.

Po prvi puta ste zaigrali ulogu Zagrepčanina, je li vam to predstavljao problem?

Nebojša Glogovac: Nije mi to bila neka važna odrednica. Zagreb je tu samo kao pojam, ili bolje rečeno putokaz. Nešto da se zna da netko iz urbanog dolazi u svoj pravi prirodni milje, odnosno u ruralno okruženje. I to je ustvari slika tog raskoraka. Nismo se ni trudili u ganjanju nekog purgersko akcenta.Time bi se čak možda i odmaknuli od vjerodostojnosti priče. Dakle Zagreb je samo kontrapunkt selu – važno je samo to da je karakter kojeg tumačim u gradu proveo puno vremena prije dolaska u rodni kraj.

Nekako se čini da je ovo tek samo početak vaše suradnje s Anotnijem Nuićem.

Nebojša Glogovac: Nismo se još ništa dogovarali, ali vjerujem da će biti. Važno je da smo mi prijatelji, a za sve ostalo ćemo lako.

Tijekom devedesetih igrali ste uloge u nekoliko, sada već kultnih, srpskih filmova poput 'Ubistvo s predumišljajem', 'Do koske', 'Bure Baruta'. Proslavili ste se ulogama potpuno psihički rastrojenih i izgubljenih osoba. Možete li se malo prisjetiti tog razdoblja.

Nebojša Glogovac: To su bila grozna vremena i i to s generacijama koje su bile prilično izgubljene. Odnosno prilično puno su izgubile mlade generacije time što su bili klinci prepušteni sami sebi, dok su njihovi roditelji pokušavali zaraditi nešto kruha. Za to vrijeme je klince odgajala ulica, televizija, turbo folk i lopovi i mafijaši koji su postajali neke face i istovremeno neki uzori.

>> 'Pula Film Festivalu treba povećati novčana sredstva'

Kod nas turbo folk tek sada odgaja omladinu.

Nebojša Glogovac: Čuvajte se, to je gadna situacija. Nadam se da nisi u pravu pošto ipak ima malo više para. Uglavnom to vrijeme devedesetih meni djeluje kao infuzija, kao pacijent na infuziji. Kaplje kap po kap i sve se nekako stvara u hodu. Uglavnom jako teško, po meni svi smo samo održavali film na životu. Puno stvari je tada učinjeno loše, jer jednostavno nije moglo kvalitetnije biti urađeno u tom vremenu i prostoru, ali smo ga uspjeli održati na životu, pa smo ponešto i 'naboli' kvalitetno.

Je li situacija sa srpskim filmom trenutno bolja?

Nebojša Glogovac: Puno je bolja. Stvaratelji su hrabriji. Količinski gledano nema mnogo više para u igri. Ima nešto više, ali nekako su hrabriji pokušaji. Ovi momci koji sada dolaze malo bolje razmišljaju, malo su manje opterećeni tim da prikažu realizam i da sve to nekako bude 1:1, odnosno točno prikazano u usporedbi sa stvarnošću.

No tu su i koprodukcije kojih ima sve više, kako gledate na to?

Nebojša Glogovac: Jako pozitivno! Ako nas povezuje kvaliteta, svaka koprodukcija i svaka suradnja je važna. Ovaj naš posao je divan zbog toga što se možemo otrgnuti od gluposti i pričati o čovjeku. O tome što nas muči, zbunjuje, što volimo, što je smiješno, itd.