Protekle godine biblijski su tekstovi prevedeni na 23 jezika, a čitava Biblija do sada je prevedena na 429 jezika, dok je samo Novi zavjet preveden na 1145 jezika. Prema ovim podacima Biblija do daljnjeg ostaje najprevođenija knjiga na svijetu.
Biblija je zbirka tekstova nastalih u vremenu između 1000 p.n.e. (Suci 5) i 100 n.e. (Otk i 2 Pt). Naziva se i "Sveto pismo", "Pismo" ili "Pisma", a Židovi (samo SZ) i kršćani ih smatraju svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere.
Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije.
Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od 2.. st. pr.n.e. sve do danas (Midraš, halaha, hagada i dr.).
U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima.
Kršćani tumače Bibliju od početka 2. st., aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje.
U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje.
Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće. U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika).
Njezino značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.
