Bergman je bio jedna od ključnih figura u povijesti filma, jedan od rijetkih filmskih redatelja koji je kao umjetnik ostvario gotovo apsolutnu slobodu stvaranja ne pristajući ni na kakav kompromis komercijalne proizvodnje.
Pročitajte i ovo
Tijekom svoje duge karijere snimio je više od 40 filmova u kojima je, često tragično, istraživao složenost odnosa između muškarca i žene.
Rođenog u Uppsali, sjeverno od Stockholma 14. srpnja 1918., Bergmana je kao sina pastora snažno obilježilo njegov vjerski nauk, strog i isposnički.
Studirao je na sveučilištu u Stockholmu, a režiju je izučavao u
kazalištu, postavljajući na scenu sa skupinom studenata djela Strindberga i Shakespearea.
Od 1944. istovremeno se bavi kazalištem i filmom. Postavio je oko 50-ak kazališnih komada i napisao desetak scenarija.
Kao pomoćnik redatelja, Bergman je snimio prvi film "Kriza" iz 1945. Među onima koji se najčešće spominju su "Divlje jagode" (1957.), "Krici i šaputanja" (1972.), "Prizori iz bračnog života" (1974.) i "Jesenja sonata" (1978.).
Zbog poreznih problema sa švedskim vlastima godine 1976. odlazi u Njemačku gdje snima "Zmijsko jaje", film o usponu nacizma.
Po povratku u Švedsku snima 1982. film "Fanny i Alexandre", raskošno svjedočanstvo njegova djetinjstva okrunjeno s četiri Oscara.
Godine 2003. ponovo staje iza kamere i za švedsku televiziju snima "Saraband", film koji je poslije prikazan i u kinima.
Nakon smrti njegove posljednje supruge Ingrid 1995., Bergman je veći dio godine živio sam na otoku Faaro (Gotland) na Baltičkom moru koji je poslužio kao dekor više njegovih filmova.
Nositelj odlikovanja Legija časti, član Švedske književne akademije, Bergman je tajne svog privatnog i profesionalnog života otkrio u knjigama "Laterna Magica" (1978.), "Slike" (1993.) i "Nedjeljna djeca" (1994.). Ovu posljednju je za film adaptirao njegov sin Daniel.
Bergman se ženio pet puta, posljednji put nedavno s Ingrid von Rosen. Imao je 9-ero djece, uključujući i kćer za koju je doznao kada je imala 22 godine.
1970. dobio je Oscara za životno djelo, a 1997. je u Cannesu osvojio "Zlatnu palmu" također za ukupan rad.
