Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović pripada ovoj drugoj skupini političara. Jedan je od novih ministara koji je privukao veliku pozornost i stekao brojne kritičare koji traže njegovu smjenu. No, za razliku od nedavno smijenjenog Mije Crnoje, mnogo bolje „pliva“ u nemirnim političkim vodama. Naravno, obrazovanje i retorička sposobnost koji su Crnoji nedostajali, omogućuju mu da kratkim odgovorima, s malo riječi, mnogo toga kaže.
Prva izjava kojom je izazvao negodovanje dijela javnosti bila je o antifašizmu kao floskuli koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu. Nije neobično da povjesničari o jednoj temi govore iz različitih perspektiva i da povijesne događaje tumače na različite načine, no to su teme za stručne, znanstvene rasprave povjesničara.
Ono što je dodatno pojačalo antagonizam prema Hasanbegoviću jest politička dimenzija te izjave kada kaže da je Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojoj su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska.
Tom izjavom napravio je pogrešku zanemarivanja alternativa tvrdeći da je nešto „jedino moguće“. Kategoričan je to i isključiv stav koji je teško argumentirati. Lakše bi bilo braniti tvrdnju (i s povijesnog i političkog stajališta) da je rekao „ključan“ pa čak i „najvažniji temelj“, ali tvrdnjom da je nešto jedino kao da sam priziva brojne protuargumente koje će teško pobiti.
No, ono što je uspio postići je ponovno u hrvatski politički diskurs uvesti pitanja fašista i antifašista, ustaša i partizana, Jasenovca i Beliburga….I jedni prosvjeduju protiv njega, drugi potpisuju pisma podrške, jedni ga napadaju, drugi podržavaju i pozivaju premijera da ga zaštiti.
A kako se on nosi sa svime? U javnosti, čini se, vrlo staloženo, odmjerenim, jasnim, ali rezolutnim izjavama o tome kako svatko ima demokratsko pravo prosvjedovati, postoji pravo okupljanja i sloboda govora, ali on od zacrtanih prvih poteza ne odustaje.
Ne ulazi u javne rasprave, ne koristi medije da prenose poruke, ne vrijeđa i ne diskreditira svoje neistomišljenike. Međutim, citiranjem Mao Ce Tunga: Neka cvjeta tisuću cvjetova, figurativno, i na prvi pogled ne baš sasvim jasno, iznosi mišljenje o „pobuni protiv njega“.
Koristi riječi koje je Mao Ce Tung rekao kako bi navodno potaknuo slobodu govora u Kini (nastavak rečenice glasi: neka se bori sto mišljenja), ali povijest je pokazala kako je sloboda govora bila samo floskula i kako se neistomišljenici nisu tolerirali unatoč načelnoj slobodi govora. Tom je rečenicom uputio prilično oštru kritiku političkim protivnicima. U malo riječi, mnogo je toga rekao. A reklo bi se da je to osnovna karakteristika njegove retorike.
Kratko je obrazložio i raspuštanje Stručnog povjerenstva u Ministarstvu te kao argumente naveo: ideološku uskogrudnost i sektaštvo, promjene odluka u zadnji čas, dodjele sredstava mimo natječaja.
Vrlo šturi argumenti za odluke koje bi trebale biti jasnije obrazložene, a posebice je dvojben onaj o „ideološkoj uskogrudnosti i sektaštvu“. Trebao bi se koristiti činjenicama, potkrijepiti ih jasnim primjerima, a izbjegavati etiketiranje poput „sektaštva“. Jer takva argumentacija, privlači i odgovore koje je dobio, primjerice o „naletima konzervativne revolucije koja nas čeka“ što mu je prigovorio Željko Jovanović.
Političke odluke o odborima, pravilnicima i zakonima koji utječu na kulturnu politiku i u konačnici na sve građane, trebale bi se donositi u raspravama lišenima takvih paušalnih procjena i emotivnih vrijednosnih sudova. Jer time se samo potiču podjele na njih i nas, one ovakvih ili onakvih svjetonazora, ideologija.
Ministar Hasanbegović u nekoliko je navrata rekao da je otvoren za raspravu, a etiketiranje umjesto argumenata zatvara rasprave i mogućnosti postizanja bilo kakvih dogovora ili kompromisa.
Biti kategoričan i isključiv nije pozitivna osobina političara što je povijest (kao što Zlatko Hasenbegović zna) mnogo puta pokazala. Jer ako smo samo „u teoriji“ otvoreni za raspravu, a u praksi to zanemarujemo tada nismo daleko od politike koju je Mao Ce Tung provodio.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
